U ženskoj grupi na Facebooku, članica je upitala gdje može kupiti 100% prirodnu kozmetiku. Bilo je nužno da ta kozmetika nema niti 0,01% ičeg sintetičkog. Pitanje je u redu u smislu da svatko može pitati, jer mu nedostaje dovoljno znanja o određenoj materiji. Međutim, odgovori na to pitanje bili su upravo šokantni, jer se javio niz malih proizvođača koji su nudili proizvode koji sadrže vodu, a ne sadrže konzervanse. Na prvi pogled čista idila, na pogled onih koji znaju – alarm za opasnost.
Odmah prelazim na poantu- samo bezvodna kozmetika ne treba sadržavati konzervans (ali uključujemo antioksidanse za mikrobiološku stabilnost i sl.). Ako kozmetika nije bezvodna, može stajati u hladnjaku maksimalno 2 dana i obavezno ju nakon toga treba baciti jer se smatra mikrobiološki nestabilnom. U protivno postoji visok rizik za stafilokoknu infekciju, te gljivice i plijesni.
Isplati li se rizik, kako bi se očuvala težnja za 100% prirodnom kozmetikom i je li ona uopće smislena? Naime, svi konzervansi koji se upotrebljavaju u prirodnoj kozmetici imaju Ecocert/COSMOS certifikat i dozvoljeni su za prirodnu tj. organsku kozmetiku, te su neškodljivi i ne sadrže parabene, fenoksietanol i sl.
I pitam se gdje je nastala ta sveopća pomama oko 100% prirodnog u životu, kad već sam zrak koji udišemo nije zrak koji ima Heidi u planinama, niti organska hrana koju zalijevaju kiše nije izolirana od izvjesne doze zagađenja. Zvuči neprikladno vraćanje na jelenske kožice umjesto higijenskih uložaka i liječenje gledanjem u sunce. Da nas farmaceutske kuće ne pljačkaju ili da ne kontaminiramo tijelo.
Znam i sama koliko kozmetologija može biti prijatelj i licemjer, zbog čega sam se okrenula vlastitoj proizvodnji kozmetike. Ali ne može sve suvremeno, laboratorijsko biti loše. Produljen nam je životni vijek zahvaljujući laboratorijskom. A konzervansi certificirani za organsku kozmetiku su značajno manje štetni od konzervansa, pesticida i dr. koje progutamo hranom. Isto tako dokazana je neškodljivost brojnih pojedinih sastojaka kreiranih u laboratoriju, a njihova učinkovitost nadmašuje prirodne (u kozmetologiji to je npr. urea, izrazito djelotvorna i kod vrlo težih problema uzrokovanih suhoćom kože).
Prva sam za to da trebamo paziti, da trebamo biti educirani i čitati deklaracije. U Uredbi EU o kozmetičkim proizvodima imate popis tvari zabranjenih u kozmetičkim proizvodima, pa je i to dobar početak za odabir kozmetike. Dostupno je na webu. Uvijek gledajte INCI sastav, tu se kriju svi detalji o primijenjenim tvarima. Postoje aplikacije koje tumače INCI, ali nisam baš zagovornik, jer pretjerano dižu alarm oko tvari koje zaista nisu škodljive, pogotovo u milgramskim količinama i koriste se najčešće u konvencionalnoj kozmetici. Nađite svoju mjeru u svemu, brinite za sebe, ali i okoliš, ne robujte trendovima i rukovodite se svojim znanjem, a ne trendovima koji se kroz povijest nisu pokazali kao ispravna nit vodilja. Osobno uvijek dajem prednost prirodnom i dozvoljavam male pomagače clean kozmetike koji su dokazano neškodljivi, ali smatram i da brojna konvencionalna kozmetika, kao i clean, nisu najgore što se može dogoditi našoj koži.
